M20 maglica Trifid – Mars napada!

Mene je oduvijek podsjećala na one marsovske tripode iz Rata svjetova. Tri noge i ljudska krv koju rasipaju kao gnojivo za svoje biljke.

Nimalo opuštajući komadić neba. 🙂

Znate li da je roman Rat svjetova, onaj po kojemu su napravljeni filmovi, radio  drame, TV serije, H.G. Wells napisao još 1898.  Bio je to pisac dobro upoznat sa znanstvenom literaturom tog doba.  Svega 3 godine prije toga astronom Percival Lowel skicira kanale koje je video na Marsu. Pravilna mreža kanala jasno je označavala postojanje inteligentnog života na Marsu, a tumačenje je bilo da su tu kako bi sprovodili vodu sa polarnih područja prema pustinjskim dijelovima planeta.

I jasno,iako sad znamo da je to bila samo optička iluzija,eto Wellsu ideje za napad Marsovaca – da Marsoformiraju našu Zemlju. Još je dodatno proučio Wells znanstvene materijale, jer u obranu Zemlje nije stavio samo za Marsovce krhku ljudsku tehnološku civilizaciju, već cijelu biološku snagu zemaljskog života.

Najbolje je da pustim samog pisca da govori:

“Jer baš se to dogodilo, što su doista mnogi mogli i predvidjeti, da im užas i katastrofa nisu zaslijepili um. Te su zarazne klice u ljudskom rodu ubirale danak od početka svijeta – ubirale danak i od naših predljudskih predaka i od trenutka nastanka života na planetu. Zahvaljujući prirodnom odabiru koji je stvorio našu vrstu, mi smo međutim razvili otpornost; zato nijednoj klici ne podliježemo bez otpora… …Na Marsu, međutim, nema bakterija, i čim su ti zavojevači stigli, čim su počeli jesti i piti, naši su mikroskopski saveznici počeli raditi na njihovu rušenju. Već kad sam ih prvi put ugledao, oni su već bili nepovratno osuđeni na propast, jer su umirali i trunuli još dok su hodali svijetom. Bilo je to neizbježno. Čovjek je svoje nasljedno pravo na Zemlju kupio milijardama smrti, i stoga je ona njegova, i ne da se došljacima; ona bi njegovom i ostala sve da su Marsijanci i deset puta moćniji nego što jesu. Jer ljudi uzalud niti žive niti umiru.”

Da, znao je on i za Darwina i evoluciju organizama i za prilagođenje promjenama u okolišu koje je koštalo bilijune i bilijune mrtvih života. 1898 je to već  bila općeprihvaćena činjenica. No, jednu sitnicu je zaboravio.

1885 Louis Pasteur uspješno kreira prvo cjepivo za borbu protiv bjesnoće. Znanstvena metoda omogućila nam je da preskočimo još milijune smrti koje bi evolucijski morali dati da bi postali manje podložni. I sad kad se želimo uputiti u neki dio svijeta gdje vlada primjerice žuta groznica putnici se cijepe kako bi bili sigurni.

Zamislite da su istu stvar napravili Marsovci. No, ovakvog romana sigurno ne bi bilo, bar ne sa sretnim završetkom.

I kako to da sada nemamo za nas sretnog završetaka? Jesmo li mi uistinu toliko neinteligentni poput Marsovaca da smo slijepi pored onog što nam je znanost pružila u borbi protiv pošasti?

Jesmo li luzeri koji su pali s Marsa ili ljudi?

No, dok ljudski Marsovci sami sebe napadaju, idemo pogledati malo izvan naše atmosfere, u svemir kojeg nimalo nije briga za naše razmirice.

Pobjegnemo li ljeti iz bliještećih gradova i podignemo pogled na noćno nebo lako ćemo uočiti milijarde zvijezda koje čine svjetleću prugu nad nama. Pratimo li je smjerom sjever-jug, naša galaksija Mliječni put postaje sve svjetlija kako se približavamo južnom obzoru. Upravo u tom smjeru gledamo prema središtu naše galaksije. Već vizualno možemo razlučiti da Mliječna staza nije kompaktna već da se cjepka na više svijetlih segmenata između kojih su područja slabijeg sjaja. Slabije sjajna područja su oblaci međuzvjezdanog plina i prašine koji nam zaklanjaju pogled na dobar dio Mliječnog puta.Ti oblaci nisu vidljivi (izuzev za lude astrofotografe prašinare koji fotografiraju tamne maglice), osim ako se u njihovoj blizini ne nalazi jedna ili više vrlo sjajnih zvijezda.

Prema središtu Mliječnog puta nalazi se nekoliko takvih, zvijezdama obasjanih maglica, od kojih je najsjajnija M8 Laguna maglica, u zviježđu Strijelca, vidljiva i prostim okom. Stupanj i pol sjeverno nalazi se M20-Trifid maglica, fantastična kombinacija otvorenog skupa, emisijske, refleksijske i tamne maglice. S dvogledom se i ona vrlo lako uočava, a kroz amaterski teleskop moguće je vidjeti i zašto je dobila svoje ime – maglica je tamnim linijama podijeljena u tri režnja. M20 veličinom odgovara površini nešto manjoj od punog Mjeseca. Udaljenost do nje nije točno utvrđena, a procjene se kreću od 2700 do 5200 svjetlosnih godina. Moguće je da je ova maglica dio istog međuzvjezdanog oblaka kao i M8 Laguna, što bi onda njenu daljinu svelo na oko 4100 svjetlosnih godina. U tom slučaju maglica bi imala širinu oko 65 svjetlosnih godina.

Izvorište zračenja je skupina O zvijezda vidljivih u samom središtu maglice, pokraj mjesta dodira 3 tamna kraka. To su izuzetno vruće, mlade zvijezde koje su nastale unutar međuzvjezdanog oblaka, te zatim svojim zračenjem otpuhale oblak od sebe. Snažno ultraljubičasto zračenje pobuđuje atome vodika da svijetle u daljem crvenom dijelu spektra. To svjetlo, iako ga vizualno možemo uočiti kroz teleskope nije dovoljno jako da bi mogli detektirati njegovu boju, ali je zato njegova ona jasno vidljiva na fotografijama.

Sjeverno od ovog emisijskog dijela maglice nalazi se i njen refleksijski dio. Svjetlost sjajnih zvijezda odbija se od čestica prašine, te tako do nas dolazi svjetlo istog spektra poput spektra zvijezda koje su uzrokovale refleksiju. U ovom slučaju maglica je refleksija zvijezde HD 164514 – superdiva koji se nalazi u prednjem planu u odnosu na refleksijsku maglicu. Usporedimo li boje superdiva i refleksijske maglice vidimo da nešto ne štima. Maglica je plava, dok superdiv ima bjelkasto žutu boju. Razlog je isti poput onog koji uzrokuje da je naše nebo plavo. Prašina bolje reflektira plavo svjetlo, a znatno je propusnija za crveni dio spektra.

U crvenoj fronti oblaka koji su okupani zračenjem ističe se široki stup u jugozapadnom dijelu maglice. Na fotografiji je jasno vidljiv njegov visoko ionizirani rub okrenut prema središnjim zvijezdama. Na detaljnijim slikama se iznad tog stupa mogu vidjeti dva ticala koja kao da izlaze iz vrha stupa. Duže ticalo dugačko je oko 0.75 svjetlosnih godina. To ticalo je u stvari mlaz kojeg je uzrokovala mlada, novostvorena zvijezda skrivena u glavi stupa. Akrecijski disk mlade zvijezde stvara snažno magnetno polje te dolazi do izbacivanja materije.

Maglicu je vjerojatno 1747. otkrio francuski astronom Le Gentil, iako se kao otkrivač 1764. spominje i Charles Messier, pa čak i engleski astronom John Flamsteed 1680. godine. John Herschel, sin poznatijeg oca astronoma Williama Herschela, dao joj je ime Trifid. Za svoje vrijeme, sigurno da nitko od njih nije pao s Marsa.

Objekt: M8 Laguna i M20 Trifid

• Optički sustav: Anglachel (SW Equinox 120ED APO), 0,85 FF/FR
• Kamera i filteri: Canon 6D
• Montaža i vođenje: SW NEQ6Pro beltmod, motorno praćenje, vođen kroz finder QHY5IIm kamerom koristeći PHD autoguiding software
• Metoda snimanja: Primarni fokus
• Ekspozicije: 6X5min
• Software: Pixinsight 1.8, PS-CS6
• Lokacija i vrijeme: Park tamnog neba Petrova gora 20.03.2020.

Fotografija M20 maglica Trifid

• Optički sustav: Celestron C11 (Grond) sa 0.7 Starizona LF focal reducer/flattener/corrector
• Kamera i filteri: ATIK 383L+ mono + LRGB Baader filteri
• Montaža i vođenje: SW EQ6R Pro, motorno praćenje, vođen kroz OAG QHY5IIm kamerom koristeći PHD autoguiding software
• Metoda snimanja: Primarni fokus
• Ekspozicije: 6X15min L, 4X5min bin 2X2 svaki od RGB kanala
• Software: Pixinsight 1.8, PS-CS6
• Lokacija i vrijeme: Gornja Visočka (Veljun) 08.07.2021.

Mars