Blog

Smrt je život (Maglica Veo)

Smrt je život (Maglica Veo)

Samo život i Hajduk žive vječno.

Prije 8-10 tisuća godina na nebu iznad kolijevki ljudske civilizacije pojavila se nova zvijezda… Bila je vidljiva usred dana, a još par godina vidljiva i po noći. Sjajniji od nje bili su samo Sunce i Mjesec. Ogromna zvijezda udaljena oko 2400 godina tada je došla do kraja svog života. Zvijezde mogu umrijeti na nekoliko načina. Podsjetilo me to na priču Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica I.B. Mažuranić u kojoj su poražene vile Zatočnice mogle samo izabrati način na koji će umrijeti. Svaka je izabrala onaj za koji je mislila da je najljepši. No zvijezde ne mogu birati kako će umrijeti. To je određeno onog trenutka kad su se stvarale. Što su više materijala skupile, što su sjajnije i jače sijale, to su kraće živjele i burnije završavale svoj život. Iznimka su neke ogromne zvijezde koje se na kraju samo uruše u sebe bez glasa ostavljajući samo crnu rupu da kao duh luta galaksijom. No, ova zvijezda, da je mogla birati sigurno bi odabrala ovakvu smrt – onu najveće poznate eksplozije, onu koja je u novonastajućoj civilizaciji posijala sjeme radoznalosti. Ovo što gledate ostaci su te eksplozije. Zvijezde su građene većinom od vodika i helija, elemenata koji su nastali u Velikom prasku. Tijekom života zvijezde dio vodika i helija pretvara se u teže elemente, a prilikom ekstremnih uvjeta eksplozije stvara se još čitav niz elemenata. Upravo ovakve eksplozije rasipaju zvjezdanu utrobu prepunu darova u svemir. Na tim ostacima grade se nove zvijezde, ali sada, zahvaljujući težim elementima i čvrsti planeti oko njih. A na tim planetima život. Zvijezde su umrle da bi mi mogli živjeti.

Zadnjih dana osjetio sam i u svojoj okolini smrt. Bili su to dragi ljudi, očevi i majke nekih meni dragih ljudi. I svi znamo taj osjećaj. tu prazninu koja nastane. No ono što je važno je da osjećamo, živimo, nosimo u sebi… život.

Vjerujemo da je život na zemlji nastao prije nekih 3.5-4 milijarde godina… Sam trenutak nastanka nije poznat, ali sve bliže su nam spoznaje u mehanizmima mogućeg nastanka. No o tome nije ova priča. Ova priča je o smrti… jer, život nije u početku znao za smrt. Prvobitne stanice nisu imale mehanizma da umru… živjele su neograničeno dugo, sve dok im neka prirodna pojava, ili drugi oblik života nisu donijeli kraj. No, evolutivni razvoj takvih organizama vodio je u ćorsokak, jer je razvoj novih organizama u staništu koje je bilo napučeno starima bio onemogućen. Evolucija se pobrinula za to i otkrila je smrt. Novi prostor za život novih generacija je otvoren i stvarale su se brojne nove i raznolike vrste života. Taj novi smrtoživot je bio toliko efikasan da gotovo više i nema besmrtnih organizama – hydre, neke vrste meduza i na neki način jastozi.

Maglica Veo:
Istočni dio (MAtrix/Cirrus nebula – NGC 6992, 6995 i IC1340)
Sjeverni dio (Pickering’s triangle – NGC 6979)
Zapadni dio (Witch’s broom – NGC 6960)

I mi ljudi smo baštinici tog naslijeđa. Dapače, da nije izumljena smrt vjerojatno nikad ne bismo postojali.

A mehanizam je relativno jednostavan. U našim tijelima postoje zaštitne kapice koje pokrivaju kromosome – telomeri. Svakim dijeljenjem stanica oni postaju sve kraći i kraći, a kad se potpuno skrate stanice se više ne mogu dijeliti i time obnavljati, te pod teretom štetnih tvari koje se nakupljaju u njima nakon nekog vremena umiru.

I tako, svakom od nas neumitno dolazi kraj… No, to nije kraj života, jer on se pobrinuo da kroz djecu geni roditelja još uvijek žive… geni koji rekombinirajući se sa našim životnim ljubavima daju nešto novo, raznoliko, potencijalno bolje, prilagođenije svijetu u kojem su nastali. A nama je nakon toga ostala uloga da svom genetskom materijalu osiguramo uvjete, te da im damo i duhovnu toplinu da zakorače na sigurnim nogama u svijet.

No, upravo kroz civilizaciju nad kojom je zasjala ova nova zvijezda postoji još jedan način besmrtnosti života. Ono što ostaje za nama nije samo genetski materijal i hrpa organskog materijala na kojima će gozbiti flora i fauna. Svojim djelima utječemo na ljude oko sebe, potkrepljujemo i stvaramo društvene norme. Neki od nas izume stvari koje će cijelo čovječanstvo pomaknuti na novu razinu. A neki naprave mali korak da ljudima u njihovoj okolini bude bolje. Ali milijuni takvih malih koraka, milijuni glasova u demokratskim društvima, milijuni sitnih darova za stradale u prirodnim nepogodama… čine čovječanstvo onim što je.

Zato u tuzi smrti prigrlimo sve darove koje su nam ostavili naši najdraži i svi naši preci. One biološke, ali i onu duhovnu i društvenu besmrtnost koju su u nas utkali.

A na svakom od nas je da ovaj svijet učinimo bar malo boljim mjestom i da slavimo život.

Objekt: Maglica Veo – ostatak supernove
Optički sustav: Meade 80/480 APO triplet, 0.85 SW reducer/flattener
Kamera i filteri: Canon 6D, nemodificiran
Montaža i vođenje: Losmandy GM8, motorno praćenje, bez vođenja
Metoda snimanja: Primarni fokus
Ekspozicije: 12X2min
Software: Pixinsight, PSCS6
Lokacija i vrijeme: Ražanj, 20.07.2020.

One Reply to “Smrt je život (Maglica Veo)”

Leave a comment