Rujanska berba grožđa u Rašćanima, predivnoj dolini zabiokovlja. Ove godine, Jupiter i Saturn su tada bili u odličnom položaju za snimanje. I možda, ali možda se otvori prozor za snimanje. Obližnje Biokovo je drugi najviši vrh Hrvatske i najviša točka do koje se može doći osobnim automobilom. A to znači i najviša točka do koje može doći puna astrofotografska oprema :-). Prognoza je bila sve stabilnija i stabilnija… a uzbuđenje raste. Par dana prije, kako bih bio siguran u odlazak pokušavam bezuspješno kontaktirati Park prirode Biokovo – Poziv… nitko se ne javlja. Pa poruku na Messangeru… no trz. Do vrha vodi nešto više od 20 km izuzetno uske ceste. A nisam siguran da li se cesta zatvara nakon mraka i mogu li uopće gore na snimanje.
Došao je i taj dan. Grožđe je obrano, zgnječeno i stavljeno u badanj. Sve je pripremljeno da započne proces vrenja, a moje popodne i večer su slobodni. Pa di ćeš sinko, koji te đava gori goni. Vrag ti zvizde odnija… triba izdržat svakodnevnu jadikovku brižne mame. No, kod astronoma nema izbora… kad je vedro, kad je prilika, mora se. Ne bih si mogao oprostiti. I uputim se onako za vidjela prema ulazu u Park prirode Biokovo. Još je otvoren i rangeri puštaju zadnje goste prema već čuvenom Skywalku. Ma ne interesira mene Skywalk objašnjavam rangerima. Hoću na Sv. Juru snimat planete. I zažari iskra u oku rangera. Dođite poslije 6, kad službeno zatvaramo…. pustit ćemo Vas – veli ranger uz glasno Ziggyjevo odobravanje iz prtljažnika. Sat vremena poslije, eto mene i nasmješenih rangera. Uz mahanje jednih drugima pravac Sv. Jure. Uspon s početka lagan, a onda suženje i u par navrata morao sam voziti po 50tak metara unazad da bi propustio povratnike sa Skywalka. Ma nije mi vrag dao mira, stao i ja da vidim to čudo.
Prozirni pod i nesigurni koraci po njemu… zbunjena osjetila i lagani adrenalin zbog nekoliko stotina metara ponora ispod nogu. Ali što je to naspram svemirskih daljina, i uzbuđenja koje me čeka te večeri… Trk natrag do Ravice i nastavak uspona uskom i krivudavom cestom. A priroda gore je predivna… vrtače, grebeni, mala polja, litice… sve te mami da zastaneš i uživaš. Ali srce je već gore na vrhu…. mora se, želi se dalje.
Stigoh gore već duboko u plavom satu. Svjetla još ima, ali vrlo brzo tone u mrak. Visoki osvjetljeni toranj ipak za planetarno snimanje neće smetati. Planeti su dovoljno svijetli da im ne smeta svjetlosno onečišćenje. Kao obješen o jednoj od antena tornja visi srpasti Mjesec, a prema jugu, visoko iznad srednjedalmatinskih otoka i mora koji se naziru u zadnjim odsjajima svjetla jasne svijetle točke Saturna i Jupitera. Svaki trenutak gubljenja znači da će mi Saturn bježati prema zapadu i spuštati se sve niže. Trebalo je brzo složiti opremu. Na vrhu nisam bio sam. Osim za sigurnost zaduženog Ziggyja našao se tu njemački turist Mathias sa svojim DSLR fotićem. Nisam imao vremena za fotkanje, ali imao sam stativ kojeg on nije imao i eto prilike za suradnju i nekoliko fotografija da ovjekovječimo okruženje.
Nije bilo puno vremena za osjetiti atmosferu noći na vrhu Biokova. Ali gledati u svijetle košnice ispod i istovremeno u svijetle točke na nebu je davalo poseban osjećaj. Biti na mjestu koje povezuje dva svijeta, a znati da su oni u biti jedno. Poput ljudi koji su uranjali prst u more i osjećali da su povezani sa svim obalama, tako sam i ja poželio dignuti svoj prst i uroniti ga u povezanost sa svime što nas okružuje.
Ubrzo je krenulo moje snimanje – prvo kratko Saturn , a onda kroz slijedećih 4 sata samo puna koncentracija jer je trebalo u pravilnim razmacima svakih nekoliko minuta snimati Jupiter dok se rotira oko svoje osi.
A snimke su bile takve da sam trljao ruke od uzbuđenja… 1762m visine, dobrano iznad najgušćih slojeva atmosfere koji uzrokuju najviše titranja. A to znači mirne slike planeta, jer se snima na velikim povećanjima. Znate kad se fotka fotićem, onako pejzažno, pa to bude nekih 20tak mm fokalne udaljenosti. A oni ogromni profesionalni teleobjektivi… mogu imati i nekoliko stotina milimetara fokalne duljine. Te večeri sam snimao kroz 7000mm fokalne duljine. Dovoljno da čitam knjigu s kilometra udaljenosti. No, da sam dolje nisko, zrak bi titrao, poput zraka iznad ugrijanog asfalta i zamutio objekat promatranja. Zato i zvijezde trepere. Sad znate zašto sam se penjao na Biokovo.
A povratak… umoran još od aktivnosti oko grožđa, opušten, zadovoljan.
Neću spominjati detalje obrade… samo da je duuugo trebalo… koristio sam metodu derotacije i sa 40tak napravljenih snimki Jupitera proces je bio izuzetno dugotrajan. Govorimo o nekoliko dana čistog rada na računalu. Ali rezultat…
Plinoviti div s prstenom na kojem se ocrtava sjena planeta. Unutar prstena od leda i kamenja jasno se vidi široka Cassinijeva pukotina. Kroz nju se nazire i tijelo planeta. Skroz uz lijevi rub prstena nazire se tanka Enckeova pukotina širine svega 325 km. Enckeova pukotina je tu zbog Pana, 30tak km velikog Saturnovog mjeseca. Saturn, poput Jupitera ima pruge. zadnja pruga na vrhu je u stvari šesterokutnog oblika, a unutar nje se nalazi okrugli polarni vortex.
Usporedimo li Saturn sada i onaj kojeg sam 2017. snimio s Lastova jasno se vidi razlika u nagetosti prstena. Razlog je tome što su prsten i os rotacije Saturna pod nagibomi u odnosu na putanju njegove rotacije oko Sunca. Tako nam Saturn tijekom 29-godišnje rotacije oko Sunca u jednom dijelu pokazuje svoj sjeverni pol, pa nakon 14tak godina južni pol. Naravno, u jednom trenutku Zemlja će se nalaziti točno u ravnini rotacije prstena i prsten će prema nama postati samo jedna izuzetno tanana crta, na granici nestajanja. Zašto tanana – jer je širok svega nekoliko kilometara, a na mjestima i svega nekoliko stotina metara. Slijedeći put nas takva prsten crta čeka 23.03.2025. To treba loviti!
Ovaj Saturn, a i i Jupiter su najbolje što sam do sada snimio u planetarnoj astrofotografiji. Detalji koje je donijela visina Biokova i stabilna atmosfera su nevjerojatni. Jupiterova pjega mi je bila okrenuta te noći, a lijepo se vidi i struktura unutar pjege. Nije ona tu slučajno – nastala je na mjestu susreta tamnih pojasa i svijetlijih zona koje se kreću u suprotnim smjerovima. Nije to ništa neobično. I na zemlji imamo sličnu pojavu u atmosferi do kojih dolazi zbog Coriolisove sile. Pa tako oko ekvatora imamo vjetrove koji pušu u smjeru zapada, a prema obratnicama vjetrove koji pušu u smjeru istoka. Svijetlije zone su specifične i po tome što su nekih 20tak km uzdignutije od pojaseva. A bijele su zbog kristalića amonijaka. Tako su tamna mjesta više uvid u nešto dublju jupiterovu atmosferu.
Velik broj snimki Jupitera tijekom noći omogućio mi je da vam pokažem dio njegove 10satne rotacije. Uživajte… Kad je ovo izašlo iz konačne obrade dugo sam hipnotički, kao u ples derviša gledao vrtnju Jupitera.
Dan nakon snimanja stiže mi poruka od parka prirode Biokovo. Da ne mogu gore zbog opasnog pristupa i da ćemo se drugi put organizirati i dogovoriti. Pa hvala im na upozerenju, ali nebo ne pita. Moralo se… i hvala rendžerima što su se snašli i omogućili ove snimke. Momci, pravi ste!
Optički sustav: Grond! (Celestron C11 XLT)
Kamera i filteri: ZWO ASI290MC, Atmospheric Dispersion Corrector
Montaža i vođenje: Losmandy GM8
Metoda snimanja: Primarni fokus + Barlow 2.5X (fokalna cca 7m)
Ekspozicije: 40X1min expo. Broj expo je varirao 2000-7000/min, Gain 330 , Expo 6.5ms (Jupiter), a cca 5min ukupno sa oko 20000 ekspozicija Saturn
Software: PiPP, Autostakkert!3, Registax6, Winjupos, PS-CS6, OpenShot
Lokacija i vrijeme: Biokovo, Sv. Jure (1762m n/m), 25.09.2021, 21:00 UTC, U rotaciji Jupitera obuhvaćeno oko 2h i 30min oko tog trenutka
Leave a Reply