Došli smo tamo debelo nakon ponoći. Trebalo je Mliječnu stazu dočekati da se podigne iznad istočnog horizonta i u tim kasnim noćnim satima Punta Planka nas je dočekala tiha i magična. Ni traga od jakog juga ili oštrog sjeverca. Samo mir, škripa šljunčane staze i opojni noćni, pomalo vlažni miris mora i dalmatinskog bilja. Crkvica sv. Ivana Trogirskog kao da je sama otvorila vrata i pozvala nas unutra. Nije bilo potrebe da se sklonimo ni od čega. Unutra samo toplina tame i otvorena knjiga utisaka na oltaru, sad bogatija za par zaboravljenih riječi.
A sjeća se ona puno takvih riječi i puno burnih događaja… još od 1324 godine stoji tamo. A prije nje tu, odmah u blizini nalazio se Diomedov hram. Ne bez razloga. Taj grčki junak, sudionik Ilijade bio je još u antičko grčko vrijeme poznat kao zaštitnik pomoraca. Upravo njemu u čast su se polagale žrtve kako bi se umirilo more na ovom za brodove možda najopasnijem dijelu Jadrana. Od Dubrovnika prema sjeverozapadu plovni put bio je zaštićen nizom srednjedalmatinskih otoka. No nakon skrivanja iza Drvenika Malog sve do Šibenskog arhipelaga, nema zaklona za brodove. Samo ta najisturenija točka kopna na istočnoj obali Jadrana i nepregledna pučina sve do Italije. No nije samo to bilo opasno, specifični položaj Diomedovog rta na sredini Jadrana nosio je ćudljivo vrijeme, snažne morske struje. Česte su priče da bi s jedne strane tuklo orkansko jugo, a s druge strane bura. I što je preostajalo grčkim, ilirskim, rimskim moreplovcima nego pri prilasku Diomedovom rtu ući u molitve i prinjeti obrednu žrtvu Diomedu koji ih je trebao sačuvati prilikom mimoilaženja hrama. Ali molitve često nisu bile uslišane i velik je broj olupina brodova koje su svoj put završili u pjeni iznad oštrih stjena.
Negdje na prelasku 11. u 12. stoljeće legenda kaže da je snažna oluja tu zahvatila brod mađarskog i hrvatskog kralja Kolomana. Brod je već izgubio moć upravljanja, možda i polomljenih jarbola i pokidanih jedara čekao je svoj zadnji val. Ali uzvici upomoć nisu ostali neuslišani. Sa Punta Planke u more ulazi Trogirski biskup Ivan… I to nakakav način. Hoda po vodi, umiruje valove. I vodi do smrti izmorenu brodicu u sigurnost. Ova sitna crkvica podignuta je sv. Ivanu Trogirskom u čast i kao što je nas pustila unutra, vjerujem da iz tih vrata potrebitima on izlazi ususret da ih okrijepi i obodri da prođu dalje do mirne luke.
A te noći, nad prkosno mirnim morem nadvila se Mliječna staza, naš zvjezdani otok u beskraju. Kao da se smiješi tim ljudskim legendama i to dvoje što te noći traže baš njen osmjeh. A nisam došao samo po osmjeh. Doplovio sam do Punte Planke u nekoj svojoj oluji. Broda izudaranog, korita već punog vode… i izašao je Ivan i umirio noć i uspavao more i Puntu Planku, magičnu bez njegova huka. Zalud, moj brod naslonjen na bok već prima vodu… Izbacujem je, ali sa svakim vjedrom izbačenim dva vjedra vode ulaze unutra. Pogledam oko sebe na izmoreni brod. Vrijeme mu je. Ponekad ni čuda nisu dovoljna, jer taj brod treba da potone. Tu, blizu kopna, ne predaleko, da ponekad poput ronioca u sjećanjima dođem do njega i poberem uspomene. Hvala ti Karla što si bila družica u toj čarobnoj noći i što si svojom vrckavošću, uprkos brodolomu natjerala Mliječnu stazu da nam se nasmješi i ostane zabilježena u našoj vječnosti – uvijek i zauvjek.
Korištena oprema:
Canon 6D, objektiv IRIX 15mm, F2.5, 40X15s svaka fotografija
Obrada: Sequator, Pixinsight, PS
Ražanj, 22.05.2022.
Leave a Reply