Ljetne tople noći, neka plaža, raskoš Mliječne staze, a onda trake svijetla paraju noć. Ljeta mog djetinjstva su bila prošarana tim nebeskim krijesnicama. Sada je rasvjete sve više, a često su šetnice i plaže uz more osvijetljene i sa tim svjetlom ukraden mi je taj dio djetinjstva, a svoj djeci danas i uvid u nebesku čaroliju.
No postoji još mjesta gdje se može uživati u toj ljetnoj poslastici. Na jednoj od njih, Punta Planki ovog ljeta sam uživao zajedno sa više od stotinjak zaljubljenika u noćno nebo.
Još je od davnina u ljetno vrijeme primijećena pojačana meteorska aktivnost. Tako su i stari Grci i Rimljani kazivali da božanstvo Prijap ejakulira po nebu i tako oplođuje vrtove i vinograde i osigurava dobru berbu.
Znali su se Rimljani dobro zabaviti, očito.
Kod nas novovjekih Europljana proširila se priča o suzama sv. Lovre. Talijanski pjesnik Giovanni Pascoli opjevao ih je u 18 stoljeću. I u tuzi za svojim ocem napisao da je i sveti Lovro za njim zaplakao. Taj spomen se prenio i s duge strane Jadrana, pa se često tako i spominje u našim ovovjekim medijima.
U astronomskoj zajednici najuobičajeniji je naziv Perzeidi, po zviježđu iz kojeg prividno izvire taj meteorski roj. Naime, ako u mislima produžite liniju nebeske krijesnice iz roja Perzeida sve bi trebale imati izvorište u zviježđu Perzeja. Riječ je o sitnim komadićima svemirskog kamenja i metala, u najvećem broju slučajeva ne većim od ljudskog nokta. Prije nego li upadnu u zemljinu atmosferu zovemo ih meteoroidi. Pri upadanju u atmosferu pri brzinama od nekoliko desetaka kilometara u sekundi izuzetno se zagrijavaju i izgaraju, pa svijetle bojama karakterističnim za svoj sastav. No ne svijetle samo kamenčići. I zrak od njih se toliko ugrije da se jonizira i svijetli vlastitim svjetlom.
Te noći smo ih pratili po cijelom nebeskom svodu. I svaka pojava nebeske krijesnice je nosila uzvik oduševljenja. Nekad je to bila samo nekolicina ljudi koji su ugledali sitniji meteor na dijelu neba kojeg su promatrali, a nekad bi se uzvik oduševljenja zaorio iz svih prisutnih grla poprativši sjajni trag. U pola sata aktivnog praćenja izbrojali smo ih 58. Znači u sat vremena moglo bi ih biti 116! To je daleko više od nekakvog prosječnog broja koji se službeno prijavljuje. Ali taj službeni broj je ostvaren promatranjem jedne osobe, pa je naravno jasno da njen fokus niti ne može biti na svim dijelovima neba.
No u tom veselju promatranja nebeskog spektakla krije se i nešto potmulo, strašno. Sjetim se često priče našeg Korada Korlevića. Kad spominje meteore često ih usporedi sa malim slatkim medvjedićima. Tim slatkim gužvicama krzna koje se u igri kotrljaju po nekom proplanku ili u šumi. No, svaki iskusni planinar će si na takav prizor prvo pomisliti – a gdje im je mama?!? A mama je vrlo opasna kad su medvjedići u pitanju.
Tako je i sa meteorima i moramo si postaviti pitanje – A gdje im je mama? A mama, u slučaju Perzeida je komet Swift Tuttle. Svake 133 godine ta 25 kilometarska gromada obilazi oko središta Sunčevog sustava. Nekada je on bio dio obitelji od milijardi kometskih jezgri na rubu Sunčevog sustava, u tzv. Oortovom oblaku. Neki gravitacijski poremećaj (možda prolazak neke bliske zvijezde) ili sudar pogurali su ga prema središtu sunčevog sustava. Padao je stotinama tisuća, možda i milijunima godina.dok nije došao do putanje Jupitera. Tu ga je Sunce dovoljno obasjalo da počne sublimirati led sa svoje površine. I taj plin je sa sobom izbacivao i čestice prašine, te sa zemlje postaje vidljiv kao kometski rep. Čestice kometskog repa nastavljaju se gibati putanjom kometa. Tijekom prolaska Jupiter je zarobio ovaj komet tako da se on sada zadržava u relativnoj blizini Sunca, a svoje naveće približavanje Suncu vrši upravo negdje prošavši putanju naše Zemlje.
Sada znamo da su meteorski rojevi u biti prolazak kroz rep kometa. I tako svake godine pratimo razigranu igru tih medvjedića po nebu, a da samo rijetki pomisle da će za njima u jednom trenutku doći i mama. A mama bi praktički donijela uništenje života na planetu. Barem u ovakvom obliku. Za dinosaure je bio dostatan i 10-kilometarski komet.
Zanimljivo je da smo sada postali civilizacija koja je na tehnološkom nivou da se možemo spasiti od udara takvog kometa. No, u praksi nema značajnih aktivnosti koje bi osigurale da se tako nešto ne dogodi. Jesmo li onda još gluplji nego dinosauri?!?
Možda ćemo jednog dana naučiti pripitomiti te mame. postaviti ih u orbitu koja će nam biti interesantna za istraživanje i iskorištavanje mineralnih bogatstava takvih prapovjesnih ostataka od stvaranja Sunčevog sustava.
Jer, mame nisu zle, moguće je po nekoj teoriji da su nam kometi i donijeli vodu na zemlju i da bez njih ne bi ni bilo života. Bez mama ne bi bilo bezbrižnih vikenda uz obiteljski ručak. Ne bi bilo toplog zagrljaja svaki dan prije odlaska u školu, ne bi bilo topline povratka u dom svoje mladosti, upakiranih poklona pod božićnim drvcem. Svakodnevnog nesebičnog podsjećanja da postojiš zahvaljujući njoj. I beskrajnog davanja.
Svi smo mi medvjedići i čuvajte se naših mama. I volimo ih.
Leave a Reply