Oplovio sam svijet dvaput. Atlantik znam kao svoj džep. Topovski šrapneli trgali su moju unutrašnjost. Ne pamtim više koliko je jedriličara razvlačilo moja jedra i šetalo po mojoj provi. Valovi visoki poput kuće. Vjetrovi briju i kidaju.
A sad sam tu. Savršena mirnoća rane jeseni. Poneki glas iz tame zaostao nakon ljetne vreve. Svjetla opustjelog gradića kao ljuštura prazne školjke.
I u tom miru putujem. Tisućama kilometara na sat. Zvijezde se u toj ludoj brzini kovitlaju nada mnom. I sav moj trud – tisuće dana puta, borbe, žrtve, beznađa i nada., sve to je samo tren u toj svakodnevnoj vrtnji. Jesam li se izgubio u milijunima brodova koji tako putuju stojeći na mjestu? Alge u koje zarastam ne poznaju hladna mora. Nova jedra ne poznaju dah pasata, ni bijes južnih oceana.
Vjetrovi sad su samo šapat, valovi samo njihanje u zipci. Borba sa prirodom mog neiskusnog vlasnika samo uzdah u – Ajd’ neka mu, nek malo gušta.
A u meni su priče, u meni je zanos, u meni je znatiželja.
Osamljena na jesenjoj obali.
Lokacija i vrijeme: Ražanj, Rogoznički zaljev, 12.10.2023
Korištena oprema: Canon 6D na stativu.
Parametri snimanja: 150X30s, ISO 800, F5.6
Software za obradu: Startrails, Photoshop
Leave a Reply