Izgradnja odašiljačkog tornja na Petrovoj gori i njegovo snažno osvjetljavanje praktički su upropastili tu lokaciju za astronomska promatranja… spomenik, plato ispred njega ostali su bez žamora i uzbuđenih uzvika astroamatera – vizualaca i astrofotografa… Općina Vojnić ostala je bez ogromnog potencijala, turističkog, edukacijskog, Na sat i dvadeset minuta od Zagreba imali smo nebo gdje su na stotine ljubitelja noći mogli uživati u meteorskim rojevima, pogledima kroz teleskope…
Biti tamo nije značilo samo gledati u svemir. Značilo je to i biti u mogućnosti osjetiti naš položaj u odnosu na druge Zemljane… ljude biljke, životinje, mikrobe, viruse… jer svi dijelimo ovih nekoliko kilometara atmosfere. A ta spoznaja formira ljude.
Sve je to ostalo izgubljeno u svjetlosnom zagađenju i birokratskoj nemoći.
No eto, sad lutamo u potrazi za izgubljenim mrakom, a jedna od mogućih lokacija je u području između Karlovca, Slunja, Ogulina i Velike Kladuše. Ovaj put u ekspediciji Ken, Veljac i moja malenkost. Ken je stigao ranije i očekivali smo da ćemo ga zateči sa već postavljenom opremom, kadli eto Kena nekih pola kilometra dalje od lokacije šćućurenog u autu. Izlazi, sretan što nas vidi – oko auta su mu se motale neke čudne spodobe…samo je vidio obrise i čuo šuškanja. no skupio je hrabrosti i uputio se za nama na mjesto gdje su ga skoro …odnjeli vanzemljaci… ili… da nisu divlje svinje? Ciljana livada kao da je plitko izrovana na mrlje… nepravilno… No, u prtljažniku je rješenje za takve probleme… Ziggy je ovaj put ponosno iskočio iz prtljažnika i za par trenutaka na proplanku stvorio takvu lavež-buku da je sve u krugu par stotina metara sigurno nestalo, ako ništa, da ne izgubi ušne bubnjiće. Mi smo na žalost morali ostati.
S dubljim mrakom vidjeli smo naznake potencijala lokacije. Nije idealno. Onakvog platoa kao na Petrovoj gori teško je naći, ali možda posluži. Sjever je najlošiji. Sa Karlovcem na 25 km i udaljenijim Zagrebom desno od njega. Naoblaka je dodatno istakla svjetlosno onečišćenje i namjerno stavljam ove fotografije da vidite kako razbacujemo energiju.
Na jugu, udaljen 16km nalazi se Slunj. Na slici skroz lijevo od njega Velika Kladuša. Jasno se vidi razlika u tipu osvjetljenja. Dok se u Slunju još uvijek koristi rasvjeta toplijih boja koja se manje disperzira u atmosferi, ulična rasvjeta u dijelu BiH oko Velike Kladuše je potpuna katastrofa. Riječ je o hladnoj rasvjeti koja se izraženo rasipa u atmosferi (zato nam je danju nebo plavo). Upravo ta rasvjeta je i najštetnija za biljni i životinjski svijet, a i ljude. Plavo svjetlo održava ljude budnima i remeti san, smanjuje lučenje melatonina. A bez melatonina… 🙁 … pitajte onkološke bolesnike zašto trebaju spavati u mraku… U Hrvatskoj je sada to pitanje dijelom zakonski regulirano, a nadam se da će i Bosna i Hercegovina, ne samo kao zemlja, već kao ljudi zabrinuti za svoj okoliš i zdravlje regulirati da se u budućnosti odstrani ta nakarada.
No, nemamo se ni mi puno čemu smijati… Zagreb rasipa više svjetla u okoliš višestruko veći Beč.
Sa zapada u odnosu na ovu lokaciju je pogled okrenut prema Ogulinu. I njegovo svjetlo se jasno odražava od naoblake.
Nadam se da će se drugom prigodom, kad bude vedrije nebo ipak manje osjetiti svjetlosno onečišćenje i da ćemo vam s te lokacije moći podariti neke nove svemirske ljepote.
U povratku odmah čim smo došli na glavnu cestu shvatimo da Kenu ne radi jedno svjetlo i javimo mu da se zbije uz nas zbog eventualne policijske kontrole na cesti. Nije prošlo par minuta kad eto policije… i gotovo istovremeno i kiše. Mene i Veljca su zaustavili… a Ken sretan samo produži da bi nas zbog sigurnosti pričekao parsto metara dalje.
Policajac uljudno, ali i strogo moli za dokumentaciju… i da kojim poslom se vozimo u taj sat. A što da mu kažem nego – Upravo smo gledali zvijezde… dok mu se kiša slijeva niz lice u izrazu nevjerice.
Sve fotografije sa Canon 6D, 24mm, F4, ISO 6400, 15s.
Leave a Reply