Kad fotografi dubokog neba usmjere teleskope prema zviježđu Cefeja, najčešće govore o jednom od najpoznatijih mjesta rađanja zvijezda. Govore o Slonovoj Surli – tamnom stupu plina i prašine udaljenom oko 2400 svjetlosnih godina. Astronomi ga označavaju kao IC 1396A. U njemu su infracrveni teleskopi pronašli stotine tek rođenih zvijezda, neke stare manje od stotinu tisuća godina. Gotovo novorođenčad po kozmičkim mjerilima.

Ali svaki put kad pogledam ovu maglicu, ne vidim surlu.

Vidim uspravnu ženu.

Ponosnu. Dostojanstvenu. Pogleda uprtog negdje daleko preko nas. Kao da je ogrnuta tamnim velom. Kao da stoji uspravno pred nečim mnogo većim od sebe.

A onda pogled ponovno sklizne preko njezina tijela.

Nešto nedostaje.

Ondje gdje bi trebale biti grudi, ondje gdje bi trebala biti utroba iz koje nastaje novi život, svemir je ostavio prazninu. Kao da joj je netko oduzeo upravo ono po čemu je milijunima godina priroda oblikovala žensko tijelo.

Naravno, znam da to nije žena.

Znam da je to golemi oblak molekularnog vodika i prašine. Znam da ga snažno ultraljubičasto zračenje obližnje masivne zvijezde HD 206267 polako razara. Svake sekunde odnosi djeliće njegova tijela u međuzvjezdani prostor. Zvjezdani vjetrovi nemilosrdno ga oblikuju i jednoga će dana od njega ostati tek raspršeni tragovi.

Ali upravo zato ta me slika ne pušta.

Koliko je puta kroz povijest čovječanstva ženama bilo oduzeto pravo da upravljaju vlastitim tijelom? Koliko je puta njihova vrijednost bila svedena samo na ono što mogu roditi ili odgojiti? A koliko puta im je upravo ta mogućnost davanja života bila razlog da budu isključene iz svih drugih dijelova društva?

Paradoks je u tome što je priroda ženu oblikovala kao snažnije biće nego što često želimo priznati.

Muškarac možda ima veću prosječnu mišićnu masu, ali žensko tijelo nosi teret kakav muškarac nikada neće upoznati. Devet mjeseci u sebi održavati drugi život. Promijeniti rad srca, pluća, metabolizam, hormone, vlastite kosti i krvotok kako bi dvije osobe mogle živjeti u jednom tijelu. Malo je u prirodi većih fizioloških čuda od toga.

Možda zato nikada nisam razumio zašto se često govori o slabijem spolu.

Ali dok gledam ovu maglicu, nameće mi se jedno drugo pitanje.

Što će uopće značiti biti žena za nekoliko stotina godina?

Milijunima godina evolucija je u gotovo svim živim bićima gradila isti mehanizam. Privlačnost. Zaljubljenost. Želju da vrhunac odnosa između dvije jedinke postane nešto zajedničko. Novi život.

Nije to izmislila kultura.

Nije to izmislila religija.

To je osjećaj stariji od čovjeka.

Stariji od jezika.

Stariji od svakog mita koji smo ikada ispričali.

Djeca nisu bila samo nastavak vrste. Bila su nastavak ljubavi. Trenutak u kojem dvoje ljudi kaže jedno drugome: toliko želim da postojiš u mom životu da želim dio nas pretvoriti u nekoga trećeg.

Danas se svijet mijenja.

Djeca više nisu radna snaga koja će pomagati obitelji preživjeti. U razvijenim društvima postala su prije svega velika odgovornost, golema financijska i emocionalna obveza. Istodobno, civilizacija je pojedincu otvorila bezbroj novih mogućnosti da svoje vrijeme, energiju i ljubav usmjeri prema sebi. Karijeri. Putovanjima. Znanju. Slobodi. Hobijima. Iskustvima.

I prirodni prirast gotovo posvuda pada.

Možda prvi put u povijesti evolucija i civilizacija više ne govore istim jezikom.

A razvoj tek počinje.

Dijete danas može biti začeto na načine koje naši preci nisu mogli ni zamisliti. Sutra će možda postojati umjetne maternice. Jednoga dana možda više neće biti ni važno tko je biološki otac, a tko biološka majka. Možda će obitelj izgledati sasvim drukčije nego danas. Možda će riječi muškarac, žena, majka i otac dobiti značenja koja mi više ne možemo ni naslutiti.

Hoće li to biti bolje?

Hoće li biti gore?

Ne znam.

Kao što ne znam ni kako će izgledati čovjek za deset tisuća godina.

Ali znam da se svemir nikada nije bojao promjene.

Slonova Surla neće postojati zauvijek.

Zvijezda koja je danas razara jednoga će dana i sama umrijeti. Oblak će nestati. Njegovi atomi odlutat će kroz Galaksiju i možda će se jednoga dana ponovno okupiti u nekom sasvim drukčijem obliku. Možda više neće nalikovati ni surli ni ponosnoj ženi. Bit će nešto treće.

Takav je svemir.

Ne čuva oblike.

Čuva samo materiju i promjenu.

Možda je tako i s nama.

Možda ni naše današnje istine nisu vječne. Ni naše definicije žene, muškarca, obitelji ili ljubavi. Jednoga dana promatrat će ih neki budući ljudi s istim čuđenjem s kojim mi danas gledamo običaje starih civilizacija.

Ne treba se zato bojati promjene.

Treba se bojati samo društva koje u promjeni zaboravi dostojanstvo čovjeka.

Jer, kad jednom ugasim kameru i ostanem sam pod zvijezdama, ta tamna silueta u Cefeju i dalje mi ne izgleda kao slonova surla.

Izgleda mi kao ponosna žena.

Uspravna.

Mirna.

I dovoljno velika da u sebi, unatoč svim promjenama koje dolaze, još uvijek skriva rađanje novih zvijezda. . . . .

Optički sustav: Skywatcher Equinox ED120

Kamera i filteri: ATIK 383L+M @ -10°C, Ha Baader filter

Montaža i vođenje: SW EQ6R-Pro, motorno praćenje, vođen kroz OAG sa QHY5IIm kamerom koristeći

PHD autoguiding software

Metoda snimanja: Primarni fokus

Ekspozicije: Ha 15X15min

Software: NINA, Pixinsight 1.8, PS-CS6

Lokacija i vrijeme: Ražanj 29.08.2024.