U kliještima kozmosa i kapitala (SH2-157 Lobster's Claw nebula)

Pod noćnim nebom

Noć je hladna. Ziggy je već prije par sati oblajao okolicu i par stotina metara uokolo sve se umirilo prepuštajući tišini da zavlada. Teleskop stoji u mraku, smješten između mene i neba kao beščujni posrednik između ljudske znatiželje i beskraja. Na ekranu se iz tame polako pomalja maglica Lobster's Claw, Jastogova kliješta, sastavljena od crvenih i plavih oblaka ioniziranog plina vodika i kisika koje su oblikovale goleme, slijepe sile zvjezdanog zračenja i gravitacije. Nalazi se osam do jedanaest tisuća svjetlosnih godina od nas, unutar Perzejevog rukavca naše galaksije. U njezinu sjevernom dijelu, u području označenom kao Sh2-157a, gori iznimno vruća i rijetka masivna zvijezda tipa Wolf-Rayet — WR 157. Njezino jako zračenje ionizira okolni plin i tjera ga da svijetli.

Ipak, gledajući ta kozmička kliješta, u njima prepoznajem nešto svoje. Već dugo, naime, i sami živimo u nekakvim kliještima, samo što ova naša nisu na nebu. Ova smo napravili sami.

Slijepi zamašnjak

Čovjek je jednom davno izmislio kapital kao alat, baš kao što je izmislio kotač, jedro, kompas ili pismo. Trebao mu je način da ostvari ono što pojedinac sam nikada ne bi mogao napraviti: da podijeli rizik, okupi ljude, udruži sredstva, pošalje brod preko oceana ili izgradi tvornicu koja pomiče granice ljudskih mogućnosti. Dioničko društvo bilo je briljantna ljudska ideja i kapital je u svom izvornom obliku bio čovjekov instrument. Međutim, ljudski alati imaju neobičnu osobinu da s vremenom počnu mijenjati čovjeka koji ih koristi. Danas kapital više nije samo novac, pa čak ni puko vlasništvo; on je postao dominantan način organiziranja ljudskog društva. Što je više rastao, to je manje postalo važno tko njime pojedinačno posjeduje i upravlja. Za upravljačem nema nikoga. Postoji samo goli zamašnjak u kojem jedna investicija traži sljedeću, jedna kompanija pritišće troškove jer tržište kažnjava onu koja to ne učini, a jedan čovjek radi više samo zato što je drugi pristao raditi više. Svi zajedno guramo kotač koji nitko pojedinačno nije izgradio, a ipak ga svi okrećemo. Moć bez gospodara. Dovoljno je da sustav matematički nagrađuje isključivo ono što se povećava, ubrzava, umnožava i donosi povrat. Sve ostalo, u takvoj konstelaciji, postaje višak. Vrijeme postaje trošak, a rad i sam čovjek postaju tek stavka u bilanci. Dogodio se neobičan paradoks: kapital, koji je čovjek stvorio da bi njime upravljao, počeo je od čovjeka zahtijevati da se prilagodi njegovim potrebama. Čovjek više nije onaj koji koristi sustav, već postaje dio sustava koji se koristi čovjekom.

Čovjek-organela

Ponekad mi se čini da smo svi postali tek organele jednog golemog, obezglavljenog organizma. On ne zna da sam umoran, da imam dijete, da mi je majka bolesna, da sam se zaljubio ili da sam noćas satima gledao kroz teleskop sanjajući oceane pod ledom Europe. Sustav prepoznaje samo ono što se može pretvoriti u čistu funkciju: produktivnost, trošak, rizik, povrat i rezultat. Kada organela više ne obavlja ono zbog čega je potrebna, stanica je ne mrzi. Ona je jednostavno razgradi, reciklira i na njezino mjesto postavi drugu. Čovjek danas osjeća da mu se događa isto. Radi dok može, troši se, neprestano uči nove vještine, postaje učinkovitiji, brže odgovara i kasnije odlazi kući, tješeći se mišlju: još samo ovaj kvartal, još samo ovaj projekt, još samo jedna godina. A onda, u nekom trenutku tišine, shvati da više ne zna gdje je nestao čovjek koji je bio prije svega toga.

Kupujemo vlastiti život

Istovremeno, sustav nam se obraća u našoj drugoj ulozi — ulozi potrošača, gdje mehanizam postaje još apsurdniji. Najprije nam oduzima vrijeme kroz rad, a zatim nam prodaje stvari kojima očajnički pokušavamo nadoknaditi to izgubljeno vrijeme. Prodaje nam slobodu kroz proizvode koje nemamo kad koristiti. Prodaje nam odmor nakon što nas je uvjerio da se moramo odmarati od vlastitog života. Svaki put kada nešto konačno dobijemo, sustav nam odmah servira novu žudnju i novu prazninu. Dovoljno je stalno pokazivati mogućnost da možeš imati bolje, novije, brže, ljepše i veće. I tako čovjek počinje trčati. Postajemo hrčci u kotaču koji smo sami sagradili. Najčudniji dio te priče jest da čovjek više ne mora biti prisiljen na trčanje. Dovoljno je da povjeruje kako će, ako stane, izgubiti sve. No, taj zamašnjak naposljetku nailazi na nešto što ne može pretvoriti u algoritam: vrijeme potrebno za sam život — za odrastanje, za ljubav, za djecu, za starost, za besposlicu i za razgovore koji ničemu ne služe osim samom ljudskom dodiru. To vrijeme nema visoku stopu povrata. Dijete ne povećava kvartalni rezultat, ljubav nema mjerljiv ROI, a razgovor s majkom ili ocem ne podiže produktivnost. I zato danas toliko ljudi osjeća da kronično nemaju vremena za ono zbog čega uopće vrijedi živjeti. Naravno da kapitalizmom nije moguće objasniti sve, jer čovjek je složeniji od svakog ekonomskog sustava, ali teško je ignorirati tihi demografski odgovor društva. Ljudi odgađaju djecu, neki ih ne mogu ili ne žele imati, a mnogi ne vide gdje bi u ovom žrvnju za njih uopće pronašli prostor. I smanjuje se broj potrošača. A kapital se okreće neotkrivenim džepovima globalnog tržišta ili cijedi postojeću potrošačku demografsku osnovu, pokušavajući istisnuti i zadnju kap prihoda. Zamašnjak kapitala ne smije stati. Spice must flow.

Stiže AI

I upravo tada, na vrhuncu tog zamašnjaka, čovjek je stvorio umjetnu inteligenciju. Opet čovjek, a ne kapital ili algoritam. Biće koje je prije više desetaka tisuća godina sjedilo uz vatru i gledalo zvijezde, sada je napravilo sustave koji pretražuju goleme digitalne prostore brzinom koju ne možemo ni zamisliti. Naravno da kapital želi AI, jer ako je čovjek trošak, stroj koji obavlja njegov rad izgleda kao savršeno rješenje. No, tu se otvara paradoks koji je možda i opasniji od posljedica razvijanja strojne svijesti. Što ako sustav, u potrazi za maksimalnom produktivnošću, izbaci neefikasne ljude koji su ujedno potrošači. Tko će kupovati proizvode? Ne znam kako će se sustav prilagoditi, ali pitanje ostaje visiti u zraku: da li smo mu potrebni i može li sustav kapital/AI stvoren ljudskom rukom naučiti služiti svojem tvorcu i onda kada mu on više nije potreban? Ne znam hoće li AI jednog dana biti svjestan, hoće li osjećati i željeti, ali znam nešto o nama.

Čovjek nije algoritam

Čovjek ne stvara samo zato što je to učinkovito, već zato što ne može drugačije. Sjedne pred prazno platno, napiše pjesmu, izmisli brod, gradi katedralu koju za života neće završiti i fotografira maglicu udaljenu tisućama svjetlosnih godina iako od toga nema nikakvu materijalnu korist. Možda će AI jednoga dana činiti isto i stvarati bolje od nas. Gledam ta noćna kliješta na ekranu i mislim kako je čudno da čovjek u kozmosu uvijek grozničavo traži odraz vlastitog života — prepoznajemo oči u oblacima, lice na Marsu i ruke u zvjezdanoj prašini. Svemir nam ništa od toga nije namjeravao pokazati, ali mi to ipak vidimo. To je naša savršena mana koja nas u stvaranju tjera izvan kalupa. Naš najveći problem počinje onda kada zaboravimo da smo mi stvoritelji kapitala i umjetne inteligencije, jer tada počinjemo živjeti kao da su njihovi zahtjevi neumoljivi prirodni zakoni. Počinjemo se ponašati kao da je ekonomski rast gravitacija, kao da je profit čista fizika, a kvartalni rezultat nepromjenjivi zakon svemira kojemu čovjek mora služiti. Nije. Mi smo to izmislili. I ako smo svjesna bića, možemo to i promijeniti.

Pogled iznutra

Ne želim i ne pokušavam pobjeći iz sustava. Ne znam ni je li to moguće. I dalje radim, kupujem, koristim novac i aktivni sam dio svega što propitujem. Ne stojim izvan ovih kliješta, unutra sam. Ali čovjek može biti unutra, a ipak zadržati vanjsku perspektivu. Može raditi, a ne dopustiti da postane samo rad; može zarađivati, a ne postati samo novac; može koristiti tehnologiju i AI, a da zadrži načela humanizma. To je ona mala, intimna pobuna koja nam još uvijek neotuđivo pripada. To nije rušenje sustava niti velika revolucija, već jednostavno odbijanje da se odreknem onoga što me čini čovjekom.

Posljednji kadar

Noć polako prolazi. Moj vjerni čuvar Ziggy već me gleda preklinjući da ga oslobodim dužnosti. Teleskop na svom čvrstom stativu i dalje prati nebo, a pradavni fotoni bezglasno padaju na senzor kamere. Većina njih krenula je prema Zemlji davno prije nego što je itko od nas znao da ćemo ovdje postojati — prije naših kompanija, burzi, burzovnih indeksa, novca i država. Dok promatram te fotone na ekranu, osvješćujem razliku kozmičkih kliješta i kliješta kapitala. Jedna su prirodna, satkana od zvijezda, plina, prašine, gravitacije i vremena, a druga smo konstruirali sami. I možda ne možemo odmah otvoriti ova ljudska kliješta, ali možemo barem prestati vjerovati da su ona prirodni zakon. Možda sam i zato tu pod noćnim nebom. Ne da pobjegnem iz svijeta, nego da ga ponovno stvarno vidim; da na nekoliko sati budem čovjek, a ne organela; stvaratelj, a ne potrošač. Biće koje još uvijek može pogledati prema nečemu što mu ništa ne duguje i tiho reći: gledam.

Teleskop:Takahashi TOA130@700mm

Montaža:SW EQ6R Pro

Kamera: Touptek ATR2600M(IMX571) Filteri: 30X5min O3 i 30X5min Ha (Ukupno 5 sati ekspozicije)

Snimljeno u Ražnju 16.09.2026