Galaksija Andromeda

Do prije nešto manje od 100 godina mislilo je da je naša galaksija cijeli svemir.

Postojale su tamo neke mrljice spiralnog, ovalnog ili nepravilnog oblika, ali sve do pred manje od sto godina one su smatrane samo kao dio naše galaksije.

Cepheide su promjenjive zvijezde koje u ovisnosti o frekvenciji promjene svog sjaja zadržavaju uvijek isti apsolutni sjaj. Na taj način pomoću njih je moguće točno odrediti udaljenosti u svemiru. Poput svjetla svijeće njen bi sjaj točno opadao s kvadratom udaljenosti i uz mjerenje sjaja i malo računanja možemo točno odrediti njenu udaljenost. Edwin Hubble je upravo mjerenjem sjaja cepheida  došao do zaključka da se neke od njih nalaze dalje od bilo čega drugog unutar naše galaksije. Prvo ih je detektirao u maglici za koju se na kraju ispostavilo da je jedna od galaksija unutar naše Lokalne skupine, a nakon toga to je napravio i za maglicu Andromedu.

Sada točno znamo da je naša galaksija samo jedna od njih nekoliko stotina milijardi, da je galaksija Andromeda daleko 2,5 milijuna svjetlosnih godina, te da se prema nama kreće brzinom od 110km/s.

Za otprilike 5 milijardi godina taj zvijezdani grad sa otprilike bilijun zvijezda (dva i pol puta više od Mliječnog Puta) susresti će se s našom galaksijom. Kad si priđu bliže početi će zbijanje oblaka plina i prašine u galaksijama, a onda i formiranje velikog broja novih zvijezda koje će potom već za desetak milijuna godina eksplodirati kao supernove. Približavanje galaksija biti će pravi vatromet svjetla, a onda će dvije galaksije doslovce projuriti jedna kroz drugu. No zbog velikog razmaka između zvijezda vjerojatnost da dođe do njihovog direktnog sudara u tom prvom prolasku je praktički jednaka nuli. No međusobna gravitacija će ipak uhvatiti u svoj vir obje galaksije. Dio zvijezda će biti izbačen dalje, ali većina će ostati uhvaćena u kovitlac. U tom procesu preostali oblaci plina i prašine biti će ili ispuhani iz galaksije zbog velikog broja novih sjajnih zvijezda i njihovog vjetra, ili će i sami postati nove zvijezde. Središnje supermasivne crne rupe će se povezati, a pritom će gutati i tisuće zvijezda koje im se približavaju. Oko Supermasivnih crnih rupa će se stvarati jaki akrecijski diskovi i iz njiih će praštati izbačaji zbog ogromnog magnetizma na samoj periferiji crne rupe. Dvije galaksije će se u konačnici spojiti u jednu eliptičnu galaksiju (poput one iz članka o galaksijama i slobodi u ljubavi). Prašine i plina za stvaranje novih zvijezda neće više biti. Novi plin i prašina će samo biti stvarani u planetarnim maglicama i eksplozijama supernova… I biti će mirna ta galaksija Milkdromeda sve do nekog novog galaktičkog susreta…

Galaksija Andromeda – M31. Klikni za detaljniju fotografiju.

A mi… Vrijeme sudara je otprilike i vrijeme kad će naše Sunce postati prvo crveni div, a onda procvasti u planetarnu maglicu sa bijelim patuljkom u svom središtu. Bijeli patuljak će se hladiti milijardama i milijardama godina dok ne postane crni patuljak. U vrijeme sudara davno ćemo morati napustiti našu Zemlju, jer na njoj već za negdje milijardu i pol godina zbog zagrijavanja Sunca život neće biti moguć. Kao vrsta ćemo se razasuti po ostatku galaksije. Možda će neki dijelovi civilizacije pri  rubnim zvijezdama i preživjeti ogromnu količinu gama zračenja koje će doći zbog eksplozija supernova. Možda ćemo svoje umove preseliti u strojeve koji će nas učiniti znatno otpornijim na surovi okoliš.

No što god da bilo… budućnost će biti uzbudljiva, kao što je uzbudljiv pogled na Andromedu, najveću galaksiju vidljivu s naše geografske širine. Ako se izmaknete iz svijetla gradova lako se nazire kao jedna malo izdužana mrlja. Tek astrofotografije otkrivaju da je ona široka kao 6 diskova Mjeseca postavljenih jedan uz drugog. I kao takva ušla je u popularnu kulturu čovječanstva. I Najslušanija hrvatska emisija o svemiru nosi ime po njoj. Svim početnicima u astronomiji je nevjerojatno oduševljenje pronaći je po prvi puta orjentirajući se pomoću obližnih sjajnih zvijezda.  

Pa eto, i američka pjevačica Weyes Blood pjeva o Andromedinoj galaksiji. Ali na jedan interesantan način. Odmah na početku pjesme kaže:

Andromeda’s a big, wide open galaxy
Nothing in it for me except a heart that’s lazy
Running from my own life now
I’m really turning some time
Looking up to the sky for something I may never find

I natjera me to da se zamislim, jesmo li svi mi koji gledamo gore prema Andromedi takvi? Tražimo li gore na nebu nešto što nikada nećemo pronaći?

Jesmo li svi mi koji gledamo prema nebu samo izbjeglice sa Zemlje? Možda uistinu tražimo u svemiru bijeg od stvarnosti. A tu je more problema – pritisak na poslu, ili čak njegova neadekvatnost i nedovoljnost za normalan život, obiteljski problemi, nesnalaženje i neprilagođenost u društvu… I zaista, kad pogledam na sve to velik broj od mojih astro-prijatelja ima neke ovozemaljske probleme. Pa i ja ponekad osjećam da sam pod nebom jer mi treba nešto da skine životnu težinu s mene. Kad stojim pod zvjezdanim nebom, osjećam se kao u nekom hramu. U hramu u kojem u utrobi osjećam mehaniku gibanja tijela u svemiru. Pod nogama mi se zemlja okreće. Osjećam kako se vrtimo oko Sunca a Mjesec oko nas, kako sezajedno sa Suncem gibamo kroz more zvijezda. I ta nebeska mehanika me na neki način opusti, smiri.

Pričao sam često o tome sa frendovima i oni osjećaju isto… No nije svemir samo to. Svemir je svakom od nas dao drugačiju perspektivu na naše mjesto na Zemlji. Gledajući u svemir gotovo kao da imam osjećaj da se zajedno sa 8 milijardi ljudi gledam u ogledalo. I na toj kugli osjetim povezanost sa svakim od njih i sa problemima kojima se suočavaju, sa srećom koju proživljavaju, sa zajedničkim zadacima i izazovima koji stoje pred nama. I svi oni vlastiti problemi kao da dobiju svoje mjesto u tom nepreglednom moru ljudskih sudbina. Jer izgleda da smo smo, orijentirajući se po zvijezdama, našli kompas i za naša ovozemaljska putovanja.

I onda tražimo li gore, kao što kaže u pjesmi, nešto što ne možemo pronaći? Mislim da je svaki od nas koji gleda gore u Andromedinu galaksiju – praktički najdalji objekt vidljiv prostim okom, pronašao ono najvažnije i najbliže. Sebe.

Kamera i filteri: Canon 6D
Montaža i vođenje: SW EQ6R-Pro, motorno praćenje, vođen kroz finder/guider sa QHY5IIm kamerom
Metoda snimanja: Primarni fokus
Ekspozicije: 49X3min, dark, bias
Software: NINA snimanje, obrada Pixinsight 1.8, PS-CS6
Lokacija i vrijeme: Škorića Brdo, Mazin, Lika, 29.07.2022.

Join the Conversation

  1. Ricki says:

    Jako lijepa fotka Saša! Već sam puno naučio na vašoj stranici na ovoj web stranici!

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Scroll to top
Close